Iz Riznice Međimurja

U sjevernom dijelu Gorskog kotara, uz Slovensku granicu, nalazi se mali planinski raj - grad Čabar, usred šuma, rijeka i brdskih vidikovaca. Izdvaja se kao posebna mikroregija jer pokriva 282 km² površine, od čega je oko 215 km² pod šumom. Do Čabra je najlakše doći automobilom. Od Delnica treba oko sat vremena. Vozite oprezno i polako, zbog zavoja koji postaju zamorni nakon nekog vremena. I za to postoji spas. Predahnite na jednom od brojnih vidikovaca i uživatjte u pogledu na goranski krajolik. Autorica radioputopisa Vesna Jurić-Rukavina sa svojom suhodačicom Majom Turk, povjesničarkom umjetnosti otkriva zašto morate doći u Čabar.

Za priče iz Gorskog kotara, najprije sam izabrala grad u srcu Gorskog kotara u samom središtu goranske visoravni, Delnice koje se prvi put spominju 1481. godine. Grad je smješten na Delničkom polju i okružen je vrhovima Drgomalj, Petehovac i Japlenški vrh, a s nadmorskom visinom od 730m, „najviši“ je grad u Hrvatskoj. Planinsko okruženje daje mu posebnu ljepotu i čar i kada su planine prekrivene snijegom, a isto je i kada sve zeleni i cvate. Proljeće kasnije kuca na vrata, pa smo u vrijeme snimanja koncem veljače, još uvijek u vremenu kad su pripreme za buđenja iz zimskog sna, pa su i Delnice bile malo uspavane. Ovog puta prednost smo dali najduljoj ulici – Supilovoj. U njoj se nalazi gotovo sve što biste trebali pogledati – Popovićev mlin, kuća Rački, crkva te Tomislavovom parku u centru grada. Šetnja i hod su se ostvarili sa zaljubljenikom u Delnice negdašnjim uspješnim gradonačelnikom, ponosnim Goraninom i pjesnikom Ivicom Kneževićem.

Još jednu priču donosimo iz jaskanskog kraja. Iz sela Dol u kojem je proštenjarska crkva Majke Božje Dolske. Smještena je na obronku, ponad ceste koja dolinom Kupčine vodi prema Žumberku. Iz daljine djeluje poput utvrde iz prošlih vremena. Kad dođete do crkve, asfaltiranim putem ili stubama kojih ima mnogo. Kao i nas tako i vas dočekat će vas vjerni čuvar prošteništa u Dolu i pjesnik, Josip Bakalas. Crkva je opasana kameno-betonskim niskim zidom koji je dijelom ugrađen u padinu brijega. S prostrane terase na južnoj strani crkve puca pogled na slikovite krovove dolskih kuća. Krovova ima raznih i onih zaraslih u mahovini. I onih koji odaju da ima života i onih u mahovini, koje su davno napuštene. Mladi su gotovo svi otišli, a stariji stoluju.

Jastrebarski kraj riznica je povijesti, tradicije, kulture, umjetnosti i ljepote. To znamenito područje, prozvano je "dolinom kardinala" a taj čarobni krajolik, proslavili su njegovi vojskovođe i banovi, pučki tribuni i narodni vođe, prosvjetitelji i znanstvenici, slikari i pjesnici, glumci i sportaši, kazuje nam Nino Škrabe, hrvatski književnik, dramatičar i publicist. Nakon obilaska Jaskanskog kraja čini mi se kako je davno napisana misao A.G.Matoša "... magla je tamjan, a ove krasne šumske gore su oltari.", živa i danas. Jastrebarsko je živo i aktivno. Grad je to u kojem radi Kazalište, Ogranak Matice Hrvatske aktivno je na dnevnoj bazi. Imaju baš sve. Uredan je to grad, u kojem svaka kuća ima svoju priču čim zastaneš. Kad odeš u brege, vino poznato diljem svijeta i šampanjac. Uz copanjek lakše hodaš dalje. A da Jaska ima oblik srca dokazala je karta biciklističke rute.

Na putu do Krašića uživa čovjek u ljepoti prirode jer je krajolik raznolik i zanimljiv. Uz cestu kuće i uređene okućnice. Stanovništvo, ono starije, uglavnom se bavi poljoprivredom. Mlađi koji žive na tom području odlaze na posao u Karlovac, Jastrebarko ili Zagreb. Prevladava nizinski prostor koju stvara rječica Kupčina, uz koju možete šetati ili kupati za vrućih dana. Kad vam netko spomene Krašić, prva je asocijacija blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal. Naš razlog dolaska je Spomen-dom, kojeg predlažem da posjetite. Cijela kuća je jedna velika relikvija bl. Alojzija Stepinca, ističe župnik Župe Krašić vlč. Ivan Vučak, koji je naš vodič i kustos po potrebi.

Kad zaustavim svoj prst na globusu onda tu „točkicu“ selim na zemljovidnu kartu. A onda još suzim prostor odredišta. Ovog puta je moj boravak vrlo ciljan i rezerviran za jedan poseban prostor u sklopu Staroga grada Zrinskih, za Riznicu u sklopu Muzeja Međimurja Čakovec. Razloga je mnogo, konačno šetali smo ovih godina po raznim palačama i dvorcima Europe. Prije 7 godina i Starim gradom Zrinskih, prije obnove. Sada je taj prostor atraktivan. Riznica je posebno mjesto u kojem se suživljujete s povješću. Da je to tako dio priče je nastao i negdašnjoj tamnici iz srednjeg vijeka. Moja suhodačica ravnateljica Maša Hrustek Sobočan, sa svojim timom radi sjajne stvari, a to potvrđuje i certifikat u izboru za naj muzej Europe. „Za dlaku“ nam je izbjegla nagrada European Museum of the Year Award – EMYA,

S brda iznad Neorića pogled puca na obradiva polja, zaseoke i potok Sutinu koji je svrstan u zaštićene krajolike Hrvatske. Vesnina suhodačica je direktorica TZ Solina Jelena Stupalo, Splićanka koja se zbog ljubavi odlučila za život na selu. Snimamo u zaseoku Donja Mala u kojem živi sa suprugom i kćerkom. Selo mirno, sve obrađeno, drvoredi bajama. Ne smeta više ni bura ni kamen. U daljini Svilaja, a boje neba i zemlje ne ostavljaju me ravnodušnom. Drago mi je što sam došla u Neorić, ali da nije bilo onog podatka iz Huma u Istri i grbovnika obitelji Korjenić-Neorić iz ranog srednjega vijeka, tko zna? - kaže Vesna Jurić-Rukavina autorica radio putopisa koju donosi priče s dobrim stvarima.

Sveti Lovreč je samozatajni srednjovjekovni gradić. Za Istru vrijedi ona poznata "Terra Magica". Ja je rado zovem Terra picta - Oslikana zemlja. Imam mnogo razloga za to, od zidnih slika u crkvicama znanim i ne znanim do graditeljske posebnosti kružnih kaštela povezanih s dolinama i ostatkom svijeta jako vijugavim cestama, putevima i stazama i krajolika kojeg čine unutrašnjost i priobalje kroz sve nijanse zemlje crljenice. Zato uvijek putujemo starim cestama, suprotno navikama i življenju u srednjem vijeku u kojem ćemo boraviti. Moja suputnica je Sunčica Mustač, magistrica znanosti s područja povijesti umjetnosti te kustosica u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre i voditeljica Kuće fresaka u Draguću. No, ona je i detektivka i istraživačica za srednji vijek!

Peroj nema naziva ulica, već brojeve. Ugodno je sjediti u nekim sačuvanim dvorištima u kojima su kamene kuće. Iznad njih napisi koji datiraju 17. ili 18. stoljeće. Centar Peroja smješten je uz Crkvu Sv. Spiridona. Uz tu crkvu i u toj crkvi počinje priča o naseljavanju Crnogoraca. To je zabilježeno u Perojskoj povelji, koju je 26.XI.1657. izdao rašporski kapetan Girolamo Priuli. Prema nekim izvorima,prvih pet crnogorskih obitelji u Peroju nosilo prezimena: Brcela, Draković, Brajić, Vučeta i Ljubotina. Kroz zanimljivosti Peroja vodi nas Nikola Škoko, tajnik Društva perojskih Crnogoraca „Peroj 1657“. On je zaljubljenik u povijest, pjevač crkvene liturgije i čuvar najstarijeg primjeraka „Gorskog vijenca“ iz 1886 godine.

Rovinježi su jako ponosni na svoj uređeni i čisti grad koji turistički živi 365 dana. Turizam im mnogo nosi ali i odnosi, pa svim silama žele očuvati istinsku dušu grada koja živi kroz jednu malu specifičnu barku -batanu, kazuje mi moja suhodačica, ravnateljica Ekomuzeja „Kuća o batani“ Nives Giuricin, koja živi i oživljava dušu svoga grada. Tako su nastale „Priče iz rovinjske batane“, priče u kojoj su glavni ribari i težaci, pjesma bitinadura koji pjevaju svoje bitinade i istriotski koji se pokušava sačuvati. Evo nas u Gradu koji je nekad bio otok s 13 tisuća stanovnika a sad je poluotok s pet tisuća, koji je bio u 17. i 18. stoljeću najjači brodograđevni, ribarski i pomorski centar Istre s flotom jedrenjaka.